Jednog dana tijekom planinarenja u 6. razredu prvi sam put primijetila jasne alergijske reakcije od peludne groznice. Onoliko, koliko se sjećam je, da se tada zapravo mogao vidjeti pelud, kako se kreće kao “oblaci” iznad polja kukuruza. Odjednom su me zasvrbjele oči, curio mi je nos i morala sam kihnuti. Od tada se ovi simptomi ponavljaju svake godine – oko ranog ljeta. Kad bi stvari postale posebno loše, stekla sam naviku leći i staviti mokru krpu preko nosa i očiju. Zatim sam mirno ležala i čekala dok se nije smirilo, što je obično bilo nakon otprilike sat vremena. Srećom, nikad nisam imala problema s disanjem (astma ili slično). Budući da sam se s tim mogla nositi, nikad nisam uzimala nikakve lijekove, terapiju ili nešto slično. Bilo je vrlo neugodno, kad bi se to pojavilo, ali bilo je podnošljivo.

Nekad se vremenski malo pomaknulo (umjesto svibnja pojavilo se je u lipnju ili srpnju), nekad jače, nekad slabije.

To je moralo biti oko 1990. godine, tj. nekoliko godina nakon mog uvoda u Učenje Brune Gröninga. Već sam studirala, ali sam bila u posjetu kući, kad su se ta stanja ponovila. Ako se dobro sjećam, uopće nije bilo tipično vrijeme za peludnu groznicu. Povukla sam se, kao i obično. Znala sam – barem slušajući učenje Brune Gröninga – proces pročišćenja ili stanja Regelungen (regulacije poput početnog pogoršanja u homeopatiji), ali nisam zapravo znala što znači kada ih sama iskusim. U određenom sam trenutku pomislila “ne želim to više” i zapravo, u vrlo kratkom vremenu situacija je bila gotova. Vrlo brzo sam shvatila da to nije najmudrija odluka, ali sam je donijela. Naravno, ne mogu reći bi lih tada doživjela jedno iscjeljenje. U svakom slučaju, poslije mi je bilo jasno, da sam ja tu svojom voljom zaustavila proces. Iako sam se naknadno i opetovano pokušavala iscijeliti, stanja su se iz godine u godinu ponavljala, iako kroz duži vremenski period, uvijek nešto manje. Ostala je svijest da sam možda propustila pravi vremenski trenutak, kao i želja i uvjerenje da bi to kad-tad moglo potpuno nestati.

Sada, 2016. godine, dakle otprilike 25 godina nakon gore navedenog iskustva, tek sam na jesenskom predavanju shvatila, da prvi put ove godine nemam nikakvih stanja opterećenja. Divno je što – ako se toga držimo – kad-tad sve može ispasti dobro!