Bruno Gröning je u mojoj prisutnosti objasnio sljedeće:

“Svaku zlu misao, koju čovjek primi, a zbog toga ne požali (ne pokaje se) i ne odbaci od sebe, on mora jednom ostvariti u djelo. Stoga je tako važno, dragi prijatelji, da vi vaše misli kontrolirate i njima vladate.

Ja sam sada stalno govorio o primanju misli. Možda ćete se čuditi, što sam koristio taj izraz, ali stvarno je tako. Misli, koje svake sekunde prolaze vašom glavom, one nisu od vas, dragi prijatelji; vi njih samo primate, kao što radio-aparat prima neku radio-emisiju.

Vi samo možete odrediti, želite li primati dobru ili lošu emisiju. Jer, to što vi želite, to primate i takve su onda vaše misli. Stoga kažem uvijek iznova: čovjek postupa po svojoj volji – kakva je volja, takve su i misli – misli pokreću čovjeka na djelo!

Ponovit ću, dragi prijatelji: Svaku misao, koju vi primate, a ne odbacite je od sebe iskrenim žaljenjem (kajanjem), nju jednom morate pretvoriti u djelo; želite li vi to tada ili ne.

Na primjer, ako netko od vas nekoga mrzi i uvijek iznova misli: “Ovoga ću ubiti!” Jednoga dana on sretne nasamo svog neprijatelja – bez obzira kada; to može biti i poslije 10 ili 20 godina – tada je došao trenutak izvršenja. Njegove misli postaju djelo i on hladnokrvno okončava život svom neprijatelju. No, onda dolazi k sebi i zgranuto kaže: “Pa, ja ne znam kako se je to samo moglo dogoditi? Ja to u stvari nisam htio. Odjednom me je nešto obuzelo i ja sam to učinio.”

Ali, to mu priznanje pred sucem više ne koristi i nitko mu ne vjeruje da on sada to iskreno misli i da je tako zgrožen nad ovim njegovim nedjelom, a ipak je to tako, dragi prijatelji. On svog neprijatelja u tom trenutku nije htio ubiti. Misli, međutim, koje je on uvijek iznova primao, prisilile su ga na to nedjelo.

Stoga: želite uvijek samo Dobro i to uvijek primajte u sebe!“

Kao supruga mog pokojnog muža, pratila sam ga na svim njegovim putovanjima i stoga sam tijekom njegovih vjerskih predavanja (s vrlo rijetkim iznimkama) bila nazočna nebrojenim procesima iscjeljenja, ali bila sam i svjedokinja svih svađa i događaja koji su se odigravali oko Brune Gröninga.

Tako sam doživjela i mnogo razgovora s novinarima koji su ga posjećivali. Mogu potvrditi da je bilo jako malo novinara, koji su se potrudili stvarno upoznati mog supruga kao pravu osobu. Većina njih razmišljala je samo o zaradi senzacionalnim novinskim člancima. Zato im je, čini se, bilo svejedno pišu li istinu ili ne, naprotiv, što su više lagali i izmišljali mračne priče ili tvrdnje sumnjive naravi, to je “čudotvorni doktor” postajao sve zanimljiviji i, u konačnici, to je bolja bila prodaja novina. Novine su (zajedno s tzv. “menadžerima”) zarađivale na Bruni Gröningu, dok je međutim on bio označen kao “profiter”.

Masa ljudi je tako lakovjerna. Tko bi od njemačke čitateljske publike, gladne površnih podražaja, ikada provjerio što mu je predstavljeno pod velikim, masnim naslovima?! „Ono što novine pišu mora biti istina, zar ne?“ Protivnici Brune Gröninga bili su zadovoljni svime što je štetno po njega bilo objavljeno. Tko zna, nisu li iza toga stajali neki konkretni sponzori? Kako su ljudi slabi, kad im mašu velikim količinama novca! (…)

A sam Bruno Gröning? Kako je on doživljavao te napade, te “naslove”, koji su u pravom smislu riječi značili “udarce” na njegovo djelo i njegov karakter!? Bliskim prijateljima, koji su bili uzrujani zbog okrutnosti ledeno hladnih, beskrupuloznih novinara, koji nisu prezali pred ničim, rekao je: “Ostanite mirni!” i “Oni ne znaju što rade!” Na kraju, moj muž više nije htio ni vidjeti odvratna i mrska izvješća. “Neću ulaziti u to blato”, ponavljao je uvijek iznova. Nikada se nije ni uzrujavao zbog toga. Osim mene, to mogu potvrditi i mnogi prijatelji. Izdigao se je iznad situacije i ostao je miran čak i tijekom sudskih rasprava.

Kako su mu se mali činili ti ljudi, koji su i sami postali pijuni onih mračnih sila, za koje su njega optuživali! Uvijek je bio svjestan, da njegov put nije lak i da neće biti lakši. Nije li majstor Isus jednom bio optužen, da je u savezu sa Sotonom? Nije li i Isus bio maltretiran? Nije li i Isus morao bježati i nije li na kraju razapet? Treba li biti bolje za njega, onog koji se nikada nije uspoređivao s majstorom Isusom, ali kroz čije je biće strujala snaga iz izvora, odakle ju je primao i majstor Isus. (…)

Neovisno o takvom unutarnjeg stavu, mom suprugu – koji je danonoćno samo mislio na patnike i bolesne i postupao u skladu s tim (za razliku od mnogih pseudokršćana koji su zapeli u “usnom kršćanstvu”) – nije ni bilo moguće da vodi brigu o tolikim novinskim izvještajima i člancima, da na njih posvuda stavlja veto i ispostavlja privremene zabrane štampanja. Trebao bi za to odvjetnika, zapravo nekoliko odvjetnika! Ali odakle mu novac? Ili je trebao stalno juriti od urednika do urednika, od jednog procesa do drugog. Ali gdje bi onda bila briga za bolesne i napaćene, očajne i medicinski napuštene ljude?

U jednom trenutku (…) započeli smo s temom „duhovnih objava“. Neki od prisutnih ispričali su, što su sve povodom toga doživjeli i da postoje ljudi, koji za sebe tvrde da su vidoviti. Oni mogu vidjeti anđele, da – čak gledati i u samo Nebo.

Pitanje – je li sve to u redu, bilo je upućeno Gröningu. On je odgovorio ozbiljno i energično:

„Mnogi ljudi imaju jedno obrazovanje, a kod većine je to jedna uobraženost. Oni smatraju da nešto vide ili čuju. Većina toga izvire samo iz njihovih želja, osobnih predodžbi ili njihovih ambicija. U duhovnim područjima ima mnogo obmana, u to više jer većina medija ne zna što se stvarno krije iza takozvanog „visokog duhovnog bića“, koje se preko medija objavljuje. U većini slučajeva radi se o sasvim niskim, da zlim duhovima, koji se koriste tijelima lakovjernih ljudi slabe volje, a da bi napravili pomutnju.

Opasanosti pri ovakvim postupcima leže dodatno i u tome, da iz – u početku naizgled bezopasnih ludorija – mogu nastati teške opsjednutosti, koje vode do ovisnosti, maloumnosti i na kraju do samoubojstva tih ljudi, pošto više nisu gospodari nad svojim mislima i osjećajima. Upozoravam vas, dragi prijatelji, da zlo vreba uvijek i posvuda, kako bi radoznalce i one koji neprestano žele znati još više, skrenulo s dobrog, s Božanskog Puta. Oni bivaju namamljeni i zavedeni iznenađujućim objavama i obećanjima, tako što im ono istinito, ono prirodno biva zatajeno.”

Ovdje treba napomenuti da su Gröningu dolazili brojni duhovno zainteresirani ljudi, koji su na neki način već bili duhovno opterećeni. Među ostalima i „pisaći mediji“, koji su vjerovali u sve, što su njihove nekontrolirane ruke našvrljale po papiru. Drugi su se, pak, oslanjali na spontanu inspiraciju bez kritičkog promišljanja o sadržaju poruka. Da stvar bude gora, osobito u godinama nakon Drugog svjetskog rata, kružile su najluđe verzije neminovne apokalipse. Dakle, bila je to zastrašujuće mutna, mistična juha u koju su uronili mnogi strašljivi ljudi i više nisu mogli biti zadovoljni svojim životima. U ovoj mješavini fizičke muke, duševne patnje i intelektualnog neznanja djelovao je Bruno Gröning i upečatljivim, kristalno jasnim riječima unio je svjetlo u džunglu ljudskih zabluda i arogantnih tvrdnji.

Između ostalog, svojim prijateljima je rekao:

“Ostavite se svega tog lošeg, očaja, tuge i beznađa! Zemlja je božanske prirode i stoga ima božansku zaštitu. Zlo ju ne može i neće moći uništiti. Ono, što proriču drugi ljudi, ne treba vas brinuti. Bitni ste samo vi osobno i vaš vlastiti život u ovom od Boga vama poklonjenom tijelu. Morate pronaći vlastiti Put velikog obraćenja, prepoznati i ispuniti svoju predodređenu životnu zadaću. (…) Kada treba učiniti pravu stvar, tada se morate moći osloniti na same sebe. O vama, o vašoj volji, ovisi hoćete li postići spasenje i iscjeljenje. Nema smisla znati o mnogo nevažnih stvari, a zaboraviti sebe i svoje tijelo. Radujte se životu i prihvatite svaki novi dan sa zahvalnošću.”

Činjenica je, da su se ljudi, koje poznajem nakon posjete g. Gröningu, riješili svojih starih tegoba i imaju novi stav prema životu. (…)
“Čudotvorci” su se već često pojavljivali u području Ravensburger. Postavio sam nekolicini ljudi glavno pitanje: “Vjerujete li da je Isus Krist Sin Božji?”
Svi ovi ispitanici bili su zbunjeni i nisu mogli dati odgovor. Iz toga se može zaključiti, da su nekako bili povezani sa silama zla.

To pitanje sam postavio i gospodinu Gröningu. Dao mi je jasan odgovor: “Da, vjerujem da je Krist Božji Sin.” To me se jako dojmilo.

Prema Novom zavjetu, važan aspekt posebnih Božjih darova jest, da su stavljeni u službu zajednice. Nemam razloga sumnjati, da je to slučaj s gospodinom Gröningom.

Svjedočenje o karakteru: Prvi put sam došao u kontakt s Vama (Bruno Gröning) 1949. u Traberhofu kod Rosenheima (…). Budući da se 40-ak godina dosta bavim indijskom, kineskom i tibetanskom mudrošću, nakon što su događaji u Herfordu iznijeti u javnost i obznanjeni, postalo mi je jasno da ste Vi (….) jedan – njima na Istoku poznati, ali na Zapadu nepoznati i iznimno rijetki – veliki duh u ljudskom obliku, kojemu su od Stvoritelja svega dane moći, koje se jednostavno ne mogu razjasniti današnjim sredstvima takozvane egzaktne znanosti.

Ali te su božanske moći ipak postojeće i ne mogu se otkloniti raspravama. Zato su tisućljećima takve ljude kod nas proganjali i kamenovali. Bilo mi je jasno da ćete i Vi (….) morati ići istim putom. Nažalost, razvoj događaja do sada pokazao je, da sam bio u pravu.

Ima nešto, što bih posebno želio istaknuti (…), a to je Gröningova stalna svježina i ustrajnost, sve dok je zauzet onima koji traže iscjeljenje. Ne nazire se posebno uzbuđenje tijekom “iscjeljujućeg razgovora”. Sve se odvija kao u nekom laganom razgovoru, nema ni traga procesima, koji bi se svodili na “hipnotičku tehniku”, kako se često tvrdi.

Njegova mirna opuštenost potpuno je ista u deset ujutro, kao i u ponoć, bez obzira na to, je li tijekom dana, jednog po jednog u neprekinutom nizu, sreo stotinu ili dvjesto ljudi. Nema znakova umora, nemira ili gubitka snage. Vidio sam ga kako radi u ovom stalnom stanju mnogo tjedana, često bez sna i hrane.

Prigodom osobnog “tretmana” Gröning je na kraju upitao jednu ženu, ima li još kakvih želja ili briga. “Da,” rekla je, “ako biste mi mogli pomoći spriječiti mog supruga da odlazi drugim ženama, kao što se često događa.”
Lice mu se preobrazilo, kao da je čitao ženinu dušu. Na kraju je odgovorio protupitanjem „Smijem li Vam reći, gdje ste bili pretprošlu noć i što ste tamo radili?“ Bilo je i ovdje nazočnih svjedoka. Posramljeno se osvrnula oko sebe, pocrvenjela, postala nemirna i zamolila da to ne kaže. Gröning je nježno odgovorio: „Što god očekujete od Vašeg supruga, molim Vas da to prvo i sami učinite.“

Ovdje se ukazuje na još jedan vrlo značajan Gröningov talent, naime na talent vidovitosti. To je u njemu vrlo snažno izraženo.

Ako mu se, kao što se više puta dogodilo, bogati molitelj obrati s molbom da mu pomogne; za to bi mu bio spreman dati 5000 maraka ili više; U tom trenutku Gröning “škljoca”, jasno opipljivo i vidljivo, ne samo onima oko njega, nego čak i onima koji stoje vani.
Kontakt se je ugasio i on uz odbijajuću gestu kaže: „Ne prodajem zdravlje!“
On se okreće od njih, a mi suradnici tada imamo neugodan zadatak, da ispratimo van takve, koji na taj način traže iscjeljenje.

U jednom sam slučaju još mnogo toga doživio: Gröning je sjeo nasuprot dotičnoj osobi i rekao nešto poput ovoga: „Znam da ste Vi bogat čovjek. Ali isto tako znam da Vaše bogatstvo niste stekli na dobar način. Iskorištavali ste Vaše radnike i zaposlenike, te zgrtali novac i imovinu. Vi niste činili dobra djela i Vaše bogatstvo nije dobro stečeno.“ Osoba, kojoj se tako obraćao, postala je nemirna i uzbuđeno se na stolici pomicala naprijed-natrag. Pocrvenila je, bilo da se radilo o sramu ili ljutnji, nije se moglo razaznati i šutke je izašla iz sobe.

Njegova suzdržana skromnost i njegovo izbjegavanje bilo kakvih propagandnih testova njegovih sposobnosti bili su umirujuće ugodni. Oko njega nije vladala nikakva mistična tajnovitost. (…) Srdačnom dobrotom brinuo se za svakog pojedinog bolesnika, a posebno za svu djecu, koju su mu dovodili. Očito je bio potpuno zaokupljen svojom misijom i nepokolebljivo ju je slijedio.

Obratio se jednom od prisutnih: „Ima ljudi koji misle da se trebaju stidjeti ako vjeruju u Gospoda Boga. Vjerujete li u Boga! Slobodno to priznajte – to je prva stvar. Toliko puta dnevno kažemo – „Grüß Gott“ („grüß[e] dich Gott“ – „pozdrav (tebi u) Bogu“) – razmišljamo li o tome, razmišljamo li o značenju toga?“

Tijekom jednog (…) razgovora o Dobru i zlu, ja sam nešto upitao o slobodi volje. S jednom posebno preciznom odlučnošću Gröning je odbio svaki negativan utjecaj (pokušaj manipulacije) slobodne volje čovjeka.

„Ja smijem čovjeku pomoći da pronađe Put k Bogu, ali ja mu odluku o tome niti smijem oduzeti (odlučiti umjesto njega), niti ga smijem prisiljavati na Dobro. Svatko mora sam pronaći svoj Put.“

Upravo iz tog razloga, nedodirljivosti čovjekove slobodne volje, on odbija „sugestiju i hipnozu kao nešto đavolsko“.

Jednom je u drugom redu sjedila neka mlada žena mršavog lica, zajedno s djevojčicom u dobi od oko devet godina. Kada ju je Gröning upitao:„No, majko, što vi osjećate?“ „Na žalost ništa, gospodine Gröning.“, odgovorila je. „Da, majko, ne osvrćite se stalno natrag u prošlost. Prestrašenost od tada još uvijek je zaglavljena u Vama, to morate prvo otpustiti. Bilo je to tijekom jednog bombardiranja. Vi ste se nalazili u nekoj vrsti vrtne kućice, bili ste zatrpani i nalazili se u osmom mjesecu trudnoće. Kada su vas spasili, djetešce je došlo na svijet, bilo je slijepo, zar ne?“ Zapanjena žena je odgovorila: „Da, točno!“ Na to je Bruno Gröning odgovorio: „No, sada više nemojte misliti na to strašno vrijeme, čvrsto vjerujte u Božju pomoć i molite Ga. Djetešce ne morate uvijek voditi sa sobom, samo ako majka čvrsto vjeruje!“

Osam dana kasnije ta je majka ponovno bila ovdje. Zabrinuti izraz lica nestao je; bila je očigledno pomlađena. Na pitanje Gröninga što osjeća odgovorila je: „Da, danas me prožima jedna toplina i osjećam se radosno i slobodno!“
„Sada majko, ostanite i dalje pri tome. Uskoro je gotovo!“

Tjedana dana kasnije ta je žena ponovno bila ovdje, a Bruno Gröning joj je u sredini predavanja prišao, ostao mirno stajati pred njom i onda rekao: „Majko, u četvrtak u 17.20 sati uzmite Vaše djetešce i odvedite ga u jednu zamračenu prostoriju. Ona će progledati, a pošto još nikada nije vidjela boje i oblike, mogla bi se uplašiti Taj šok bi ju mogao učiniti bolesnom. Naviknite ju polako na sve u njenoj okolini.“

Pošto me je ovaj slučaj posebno interesirao, raspitala sam se o tome i kasnije saznala, da se je sve do u minute tako dogodilo, kako je rekao Bruno Gröning. Nakon nekoliko godina osobno sam upitala Brunu Gröninga o tom djetetu i saznala da ono sada normalno vidi, kao da nikada nije ni bilo slijepo.

„Danas je ovdje policija!“ , rekao je iznenada Gröning na jednom predavanju. Svi su se ogledali po prostoriji, ali nisu vidjeli nikoga u uniformi policije. I dr. Trampler je mislio, kako bi on to u stvari morao znati.

Gröning se je uputio do jednog čovjeka, koji je sjedio u zadnjem redu i samo mu je rekao:„No?“ Ovaj je ustao i rekao: „Da, ja sam policajac, ali sada ovdje nisam po službenoj dužnosti, te ne nosim uniformu, nego sam ovdje radi moga djeteta.“

„Da“ , rekao je Gröning, „to je istina, a vaše će Vam dijete zdravo dotrčati u susret. Zapamtite si ovo vrijeme; sada je 21.15 sati. Ako me sada radi toga želite uhapsiti, kažem Vam: nikakva užad i lisice nisu dovoljno snažni, a da ih ja ne mogu rastrgati; nijedan zatvorski zid nije dovoljno debeo, a da ja kroz njega ja ne bih mogao proći. Čak ako bi me rastrgali u 1000 komada i zakopali duboko u zemlju – iscjeljenja će se i dalje događati!“

„Ne, gospodine Gröning, nikada ne bih dozvolio da me za takav zadatak upotrijebe – tada bih odmah dao otkaz u službi. Ja sam po službenoj dužnosti na Traberhofu doživio toliko mnogo predivnog (čudnovatog), da svojim kolegama uvijek govorim, koliko se Vama čini nepravde, tako što vas se proganja i prave Vam se sudski procesi!“

Gröning će na to: „Najveći prijatelj čovjeka također je bio proganjan, pa čak i pribijen na križ. Sotonska moć je ponovno postala vrlo snažna i ja nemam ništa drugo za činiti, nego boriti se protiv nje, a sve ostalo događa se onda samo po sebi. Čovjek to zove čudom, jer je on sam skrenuo s Puta. Želim čovječanstvo ponovno voditi natrag na taj Put, jer mi ne smijemo zaboraviti, da smo svi djeca Božja. Bog će nam pomoći, ako dragovoljno opet pronađemo taj Put!“