U Danzigu (Poljska) 1906. godine rođeni Bruno Gröning našao se je 1949. po prvi puta u vidokrugu javnosti.

Novinski izvještaji nadilazili su jedni druge. U jednom malom gradiću u Westfalen govorilo se je da je iscijelio jednog dječaka. Tisuće ljudi iz zemlje i inozemstva dolazili su ka Wilhelmsplatzu u Herfordu.

Sve više ljudi izvještavalo je o nesvakidašnjim iscjeljenjima, koja su se dovodila u vezu s Brunom Gröningom. Čak i oni, od liječnika dijagnosticirani kao neizlječivi, očigledno su ozdravljali.

No, odmah su se i protivničke snage učinile uočljivim.

Prije svega se je Liječnička komora više nego skeptično odnosila prema fenomenu Gröning. Pod pritiskom Liječničke komore gradonačelnik Herforda je 3. svibnja 1949. izrekao Bruni Gröningu privremenu zabranu iscjeljivanja, a koja je 7. lipnja 1949. dovela do potpune zabrane iscjeljivanja u cijeloj pokrajini Nordrhein-Westfalen. Bruno Gröning je, kao posljedica toga, napustio Herford.

Tada su u časopisu „Revue“ odlučili pridonijeti znanstvenom razjašnjenju ovog „fenomena Gröning“. U Heidelberškoj „Ludolf-Krehl-Klinici“, a pod pokroviteljstvom prof. dr. Weizsäckera, trebala bi biti istražena ta „iscjeliteljska metoda“ takozvanog „čudotvornog doktora“. Bruni Gröningu bi tada, u slučaju pozitivnog rezultata, bila uručena stručna ekspertiza. Time bi mu bio oslobođen put ka slobodnom djelovanju.

Liječnici su se pokazali impresioniranim. U „Revue“ je prof. dr. Fischer iznio vrlo pozitivne utiske oko događaja u Heidelberškim ispitivanjima. On je očigledne Gröningove iscjeliteljske uspjehe pripisao njegovoj prirodnoj nadarenosti.

Prof. dr. Fischer napravio je Gröningu jednu ponudu, koju on međutim nije prihvatio, pošto su s njegovog gledišta bili zahtijevani neprihvatljivi uvjeti. Vjerovao je, da se iz cijele te stvari želi napraviti trgovina. Odbijajući Gröning stav u vezi ove ponude bio mu je vrlo negativno izložen. Obećana stručna ekspertiza nikada mu nije bila uručena.

U žalbenom postupku ova oslobađajuća presuda bila je doduše potvrđena, ali samo s obrazloženjem, da se je kod Brune Gröninga radilo o zabludi iz nehaja, što znači da mu je u obranu priložena činjenica, kako on vjerojatno nije znao da krši Zakon o iscjeliteljima i terapeutima, prema kojim paragrafima je bilo temeljno prosuđivano njegovo djelovanje. Ovakva „oslobađajuća presuda“ bila je u stvari isto, što i zakonska zabrana iscjeljivanja.

Na osnovi te situacije Bruno Gröning je 22. studenog 1953. godine osnovao takozvani „Gröning-savez“. Ubuduće je namjeravao djelovati još samo kao govornik na predavanjima o vjeri. Prije svega, nastojao je izgraditi jedan uređeni okvir djelovanja i nadao se je ovim Savezom na određeni način zakonski zaštititi.

Bio je uvjeren u to, da mu nitko ne može zabraniti održavati predavanja o vjeri. Pravo izražavanja mišljenja uzeo je sada i za sebe u zahtjev i vjerovao kako je konačno pronašao put, koji se zakonom ne može osporiti.

U to su vrijeme nastale i takozvane Zajednice. Njih je Bruno Gröning posjećivao i uglavnom u manjim krugovima govorio ljudima. Želja mu je bila, tražiteljima pomoći i iscjeljenja ponuditi mogućnost da se osvjedoče u njegovo Učenje. Nadležne osobe „Gröning-saveza“ mnoga su iscjeljenja pismeno dokumentirali i to pod izjavom prisege.

4. ožujka, 1955. godine, Državno odvjetništvo je ponovno pokrenulo tužbu protiv Brune Gröninga. Ponovno je optužen radi kršenja „Zakona o iscjeliteljima i terapeutima“. Osim toga teretili su ga u jednom slučaju i radi „ubojstva iz nehaja“. Porotnički sud u Münchenu pozvao je Brunu Gröning da se pojavi na glavnom postupku, 30. i 31. srpnja 1957. godine.

Za Gröninga ove točke optužbe nisu bile shvatljive. Uvijek iznova naglašavao je, da ne iscjeljuje on, nego božanska snaga protječe kroz njegovo tijelo do ljudi. On je samo jedan alat. Optužbu o ubojstvu iz nehaja nazvao je podlom laži, koja bila širena samo radi smanjivanja povjerenja ljudi prema njemu.

Poslovi u mutnom od strane njegovih suradnika, koji su iza njegovih leđa iz te cijele stvari htjeli napraviti profit, tijekom svih tih godina dodatno su narušili njegov ugled.

Kobno za Brunu Gröninga bilo je i to, da su mnogi svjedoci na sudskom procesu opisivali njegovo djelovanje medicinskim pojmovima, tako da se je sumnja o kršenju „Zakona o iscjeliteljima i terapeutima“ još više učvrstila. Govorilo se je o „čudotvornom doktoru Gröningu“, njegova su predavanja smatrana terapijom i t.d., kao što je bila navika opisivanja posjeta liječniku. Na taj je način Bruno Gröning osuđen radi ponovnog kršenja „HPG“-a na novčanu kaznu od 2.000 DM. No, bio je oslobođen optužbe ubojstva iz nehaja.

Iako je presuda na prvi pogled izgledala pozitivna, to je za Brunu Gröninga bilo neprihvatljivo. Izgledalo je da su sada onemogućena čak i predavanja o vjeri. Osim toga, radi visokih troškova sudskih procesa upao je u velike financijske poteškoće.

Od 14. do 16. siječnja, 1958. godine, došlo je ponovno do sudskog procesa protiv Gröninga, jer je Državno odvjetništvo podnijelo žalbu protiv donesene presude, srpnja 1957. godine.

Bruno Gröning je bio uvjeren da se odavno više ne radi o pravdi i nepravdi, nego se radi samo o tome, da se njega konačno stavi „iza rešetaka“. Ovoga puta zaista su ga osudili na novčanu kaznu od 5.000 DM radi prekršaja „HPG“-a, a odjednom su ga smatrali krivim i za ubojstvo iz nehaja u slučaju djevojke „Ruth Kuhfuß“, te ga dodatno osudili i na uvjetnu kaznu zatvorom u trajanju od osam mjeseci.

Bruno Gröning je i od strane „Gröning-saveza“ bio gorko razočaran. Nije dobio podršku kojoj se je nadao. Uskogrudnim birokratizmom i u nedostatku zalaganja, kako je on sam to opisao, jako su mu naškodili. Osjećao se je pri sudskom procesu od svih ostavljen na cjedilu, znači – što se tiče financiranja, a i djelovanje protiv huškačke štampe izostalo je.

Na mjesto „Gröning-saveza“, 4. svibnja 1958. godine osnovano je „Udruženje za podržavanje duševno-duhovnih i prirodnih temelja života“. Gröningovo ime više se nije pojavljivalo u nazivu Udruženja, pošto je – kako je to sam rekao – njegovo ime kod mnogih djelovalo kao „za bika crvena marama“.

Na temelju činjenice da je Bruno Gröning uložio žalbu na presudu iz siječnja 1958., došlo je 22. siječnja 1949. konačno, od strane Višeg pokrajinskog suda u Münchenu, do revizijskog postupka. Gröning je htio osporiti presudu iz siječnja 1958. godine, jer je ona za njega bila isto što i zabrana iscjeljivanja. On sam, međutim, više nije mogao biti nazočan na raspravi.

Ipak, Bruno Gröning je izjavio također:

U točno isto vrijeme morao se je u Parizu, radi začepljenja debelog crijeva, izložiti hitnoj operaciji. Dr. Bellanger je svoju veliku zabrinutost iznio i Josetti:
„Razaranje u Bruninom tijelu je užasno. To je potpuna nutarnja spaljenost. Kako je on ovako dugo (…) mogao živjeti, to mi je zagonetka. Međutim, kraj je blizu.“

Gröning je preminuo 26. siječnja 1959. godine u 13.46 sati u Parizu. On sam često je izjavljivao, da je to za njega najsretniji trenutak, kada konačno bude smio napustiti ovo tijelo i otići duhovnom domu, natrag ka svom Ocu.

U smrtovnici je spomenuto da je Bruno Gröning umro od raka. Dr. Bellanger je Gröningovo stanje opisao kao totalnu nutarnju spaljenost – razlog smrti, koji je Gröning i predvidio, ako mu iscjeljivanje uvijek iznova bude zabranjivano.

Ipak, Bruno Gröning je izjavio također: