U 38. godini sam, nakon utakmice malog nogometa u dvorani s kolegama, prvi put osjetio jake bolove u predjelu desne pete. Ova bol se polako smanjivala kada je noga bila u potpunom položaju mirovanja (bez sportske aktivnosti) i jasno se ponovno pojavila nakon sportskog napora.

Nakon odlaska liječniku i pregleda magnetnom rezonancom, bilo je jasno: upala Ahilove tetive. Uzrok je bila naslaga kalcija, koja se stvorila između pete i Ahilove tetive, tzv. „petni trn“. Ovaj „petni trn“ bio je jasno vidljiv na MRT slikama. Poslije sam se obratio raznim stručnjacima, koji su mi savjetovali operaciju ili čak baš suprotno. Operacija bi značila, da bi se tetiva morala ukloniti, petni trn izglodati i tetiva zatim ponovno spojiti na petu. Rezultat bi bila dugotrajna mjera rehabilitacije.

Radi kontroverznog stava specijalista i kompliciranog tijeka terapije (s nepoznatim ishodom) odlučio sam se ne operirati i tražio sam alternativne mogućnosti. Mogao bih pjevati pjesmu o terapiji udarnim valovima, homeopatiji, specijalnoj fizioterapiji, postupcima stimulacijskom strujom, tretmanima injekcijama s kortizonom i, i, i…. Naravno, otkriveno je i da imam raširena i plosnata stopala. U tu svrhu napravljeno je mnoštvo umetaka u svim varijantama. Činilo se da ništa ne pomaže. Nažalost, sve mjere, koje sam pokušao tijekom godina, nisu dovele do željenog ozdravljenja. Pomirio sam se s činjenicom da u mom slučaju očito nema lijeka i naučio sam živjeti s ograničenjem da se više ne bavim sportovima u kojima se trči.

S godinama bolovi su se povećavali i mogao sam hodati samo u određenim cipelama s određenim ulošcima. Najmanji pokreti uzrokovali su bol, kao što su na primjer penjanje uz stepenice, brzi pokreti stopala, okretanje stopala, itd. Osobito ujutro, kad bih ustao iz kreveta, a tetiva je još bila jako nepokretna ili nakon dugog sjedenja, mogao sam prve korake napraviti samo šepajući. Samo je strah od operacije bio veći od boli. Taj me strah spriječio da se izložim operaciji i tjerao da izdržim bolove. Nakon godina ovakvog latentnog stanja boli, pomirio sam se sa svojom sudbinom.

Zatim, kad sam imao oko 47 godina, jedna prijateljica me je odvela da vidim nezavisnu Zajednicu Brune Gröninga u Wiesbadenu. Manje-više redovito sam sudjelovao na Satovima Zajednice i Einstellen (podesio) sam se na Božansku struju iscjeljenja. Nakon tri godine, u proljeće 2014., moji problemi s Ahilovom tetivom polako su se počeli poboljšavati. Danas, šest mjeseci kasnije, bolovi su potpuno nestali, a tetiva je zacijelila. Ponovno mogu obuti sve cipele (bez uložaka!) i ponovno se mogu baviti bilo kojim sportom, a da opet ne osjetim ni najmanju iritaciju Ahilove tetive. Predivan osjećaj. Umjesto da osjećam bol, kad ujutro ustanem, sada osjećam duboku zahvalnost svaki put kad ustanem. I tijekom dana sam, na primjer, kad se penjem uz stepenice ili samo učinim nekoliko koraka bez boli, beskrajno na tome zahvalan.

Zahvaljujem Bogu i Bruni Gröningu na ovom daru iscjeljenja. Zahvaljujem voditeljima Zajednice u Wiesbadenu i Darmstadtu, koji tako predano pripremaju i provode Satove Zajednice. Veliko hvala i prijateljici, koja me uvijek vodi na Satove Zajednice i bez koje ne bih upoznao Učenje Brune Gröninga. Veliko hvala i svim prijateljima Brune Gröninga u Wiesbadenu, koji uvijek svima pružaju podršku – jako ste mi prirasli srcu.