Htio bih vam ispričati o djelomičnom ozdravljenju čovjeka, kojeg su patila mnoga opterećenja. Iako nam je sam pričao o svom iscjeljenju, ne znamo hoće li on to i zapisati. Da bih zaštitio njegovu anonimnost, jednostavno ću ga zvati gospodin „Meier“.

Mi smo gospodina Meiera takoreći “naslijedili”, kada smo preuzeli Zajednicu i o njemu se trebali brinuti kroz kućne posjete. Tada je još bio u drugoj grupi Brune Gröninga. Rečeno nam je da su se o gospodinu Meieru dugo vremena brinuli razni prijatelji i da nam s njim možda neće biti lako. Ali vidjet ćemo već. Ispostavilo se da gospodin Meier uopće ne želi da ga se posjećuje! Jedva da je ljudima uopće dopuštao da k njemu dolaze. Iz kuće je odlazio samo kad je morao. Onda ga je u vlastitom automobilu vozio jedan prijatelj, jer g. Meier to više nije mogao sam. Nije izlazio na ulicu ni oko bloka.

G. Meier je samo želio imati puno fotografija Brune Gröninga. Kad sam na njegov zahtjev stavio slike u poštanski sandučić i susjedi su me vidjeli kako stojim ispred kuće gospodina Meiera, često su prilazili davali komentare o njemu. Netko je jednom upitao: “Što tražite tu kod ovoga?” On je idiot!“ I već u sljedećoj prilici žena s druge strane ulice je povikala: „Ne trebaš ni zvoniti, on ne želi otvoriti.“

Ali onda je ipak otvorio, nakon otprilike 2 godine. Još uvijek ga se dobro sjećam. Bila je jako hladna zimska večer i molila sam Boga da g. Meier otvori svoja vrata i da je kod njega dobro zagrijano, jer mi je bilo jako hladno. Ali sve je bilo dobro. Otvorio je i u kući je bilo jako toplo.

Sam gospodin Meier, vrlo simpatična, osjetljiva osoba, bio je fizička i psihička olupina. Iznutra nevjerojatno povrijeđen i pun strahova. Moj suprug i ja zavoljeli smo ovu divnu osobu od prvog trenutka. Kuća u kojoj je živio bila je već i izvana turobna, ali iznutra – jednostavno užasna! Moglo se je reći da je nekoć bila ukusno namještena, prije možda 30-40 godina. No, iako nije nesposoban, gospodin Meier očito dugo nije mogao ništa popraviti ili obnoviti. Sve je bilo prepuno stvarima i zbrkano. Ali on nam je pripremio mjesta za sjedenje i mali dio stola je bio raščišćen i tu je bila slika Brune Gröninga.

Prema njegovim izjavama, desetljećima je liječen kod raznih psihijatara, te je u više navrata odlazio u psihijatrijsku kliniku, često i nekoliko puta godišnje. Bolovao je od anksiozne neuroze. Osim već spomenute nemogućnosti izlaska van iz zaštićenog prostora svoje kuće ili automobila, postojala je i paranoja o raznim kontaminiranim mjestima u kući. Da bi tu „zarazu“ otjerao od sebe, neprestano se je prao.

Bio je pun mržnje prema svojoj majci i psihijatrima, koji su ga toliko mučili. Osobito onaj koji je u međuvremenu umro, ali je gospodin Meier još uvijek smatrao kako ga ovaj proganja da bi mu naudio. Često je viđao lice ovog psihijatra u raznim predmetima ili na raznim mjestima u kući. Još se dobro sjećam kako nam je pričao o njegovim ponižavajućim metodama liječenja i šok-terapijama.

Ali ponekad smo se morali suzdržati od smijeha. Gospodin Meier više je puta pričao o određenoj situaciji s ovim psihijatrom: “Vikao je na mene: ‘Otrgni se konačno od svoje majke!’ I on je imao isti problem. Čuo sam dok je telefonirao: ‘Da, mama, što god želiš, mama!'” Nije se mogao tome dovoljno načuditi.

Također je potpuno krivo strukturirao svoj život. Danju je spavao, a noću živio. Naravno da je dobio mnogo lijekova. Gospodin Meier se mogao koncentrirati na ono što govorimo najduže sat vremena. Ponekad je i zaspao. Nije primijetio gotovo ništa. Ni on nije znao ništa o Isusu, ili barem više ne. I dalje smo ga često posjećivali i molili za njega. Nakon svakog Sata, gospodin Meier nam je rekao da je tijekom dana bio nešto duže budan. Već je bolje i jeo. Vidljivo se trudio promijeniti taj krivi ritam.

Prema našem sjećanju, nakon otprilike 3 ili 4 mjeseca došlo je vrijeme da se gospodin Meier potpuno promijeni. Bilo je to poput čuda! U svakom slučaju, nakon otprilike godinu dana preselio se u novu kuću. Stara je prodana. Još uvijek ne znamo točno kako je to bilo moguće. Sada živi u ovoj kući sa svojim prijateljem, psom i mačkom. Njegov novi dom vrlo je udoban, s vrtom i malim bazenom.

A g. Meier, koji je bio tako sramežljiv od kontakta, uživao je u vodi i pričao nam o dragim susjedima i kako je od srca zahvaljivao Bogu na čudu pronalaska ovog prekrasnog doma. Nalazi se u istom je gradu i to mu je pro bilo ponuđeno.

Nakon otprilike 2 mjeseca bio je tako sretan, jer su u njegovoj kući bili trgovci, vodoinstalateri, električari itd., ali to mu više nije predstavljalo problem. Iako se još uvijek nije mogao sjetiti puno toga što mu je bilo rečeno, ipak je bilo sve bolje nego prije. Više nije tijekom Sata samo tako zaspao. Bog je postao nešto vrlo važno u njegovom životu. Jednom je rekao da čezne za Njim i svjetlom. Tada je u njemu nestala mržnja prema majci i psihijatrima, sa svim lošim nuspojavama. Ni progon od strane onog psihijatra, sa slikama njegova lica, više nije bio tema.

Tada je nestala i prisila stalnog pranja. Prije nekog vremena gospodin Meier me je još upozoravao da, dok govorim, ne smijem na rukom dotaći određeno mjesto, jer bi tamo došlo do kontaminacije. Od tada on to više ne spominje! I sam je to tek nedavno primijetio. “Nestalo je! Toga više nemam! Nisam ni primijetio! “Ovo je tako divno,” rekao je, “ne možete si tako nešto ni zamisliti!”

Nitko, zaista nitko, nikada ne bi smio reći: “Nema smisla s njim, on ne može ništa izvući iz toga, sve je besmisleno” ili “On je glup!” Ne trebamo glavu, ili um da postignemo iscjeljenje, nego osjećaj!