Početkom 80-ih dobila sam osip od proizvoda za čišćenje. Ruke su mi bile crvene i pune gnoja. Godine 1982. razvila se i peludna groznica, vrlo teška s napadajima kihanja, kašljem i nedostatkom daha. Kućna prašina, vuna, mirisi, pesticidi, posebno sredstva za špricanje voća i povrća također su uzrokovali veliku koprivnjaču po cijelom tijelu. Od dodirivanja listova jagode pojavio se tamnocrveni osip sa žarenjem, koji je zatim pucao i krvario. Razne vrste orašastih plodova i kikirikija, uključujući čokoladu, uzrokovale su mi napade gušenja. Od tada sam imala alergijske reakcije na mnoge namirnice, kao što su mučnina, otežano disanje, svrbež, peckanje kože, otečeni dišni putovi, oči natečene od gustog sekreta, potpuna iscrpljenost. Zbog previše različitih metoda liječenja razvila sam i alergije na lijekove, uključujući i lijekove protiv bolova. Kad god bi se pojavio napadaj alergije, bila sam napumpana injekcijama visokih doza kortizona. S vremenom je postalo toliko loše, da sam dobila tešku bronhijalnu astmu, čak su liječnici govorili i o plućnoj astmi. Tako sam tijekom cijele godine morala uzimati lijekove, uglavnom visoke doze kortizona. Svake godine je bivalo sve gore.

Bila sam očajna, ogorčena i osjećala sam se napuštenom od Boga. Tako sam se potpuno okrenula od Boga i svoje vjere. Bila sam još samo ogorčena.
Također sam počela tražiti alternativne terapije: liječenje terapijom vlastitom krvlju, homeopatiju, terapeutsko gladovanje, akupunkturu, čak i neuralnu terapiju protiv bolova. Postignuto je samo slabo olakšanje. Liječnici su rekli da je bolest neizlječiva i da je moguće samo simptomatsko liječenje. Ovako sam se probijala kroz život: DVADESET GODINA!

I moju je obitelj 1999. godine zadesio težak udarac sudbine. Od tog velikog opterećenja toliko sam fizički i psihički obolljela, da više nisam imala nade ni snage za život, samo sam imala ono najgore na vidiku. Na poslu su vidjeli kako se loše osjećam i jedna draga kolegica mi je preporučila elektro-lasersku akupunkturu; U Wiesbadenu postoji liječnik koji bi mi mogao pomoći. A ona mi je stalno govorila: “Molim za tebe!” – Ali ja nisam htjela ništa znati o Bogu. Onda sam ponovila alergotest i rezultat je bio: sve se još više pogoršalo. Tako sam otišla u Wiesbaden na lasersku akupunkturu.

Izvještaji liječnika, alergologa, pulmologa, internista i mog obiteljskog liječnika bili su beskonačni. Liječnik u Wiesebadenu bio je užasnut, koliko sam ozbiljno bolesna i rekao je da će trebati dugo vremena da mi bude bolje, ali ni on nije mogao obećati izlječenje. Bilo je to sredinom veljače 2000. i od tada sam stalno odlazila u Wiesbaden na lasersku akupunkturu. Liječnik je uvijek govorio: “Oh, stroj vrišti”, kad je testirao plućne točke i kortizon, “zbog 20 godina naslaga kortizona u tijelu, to će biti teško.”

Ista draga kolegica pozvala me u subotu (25. ožujka 2000.) u šetnju i nosila je sa sobom knjige za mene. Pokazala mi je malu plavu knjižicu s naslovom “Liječenje duhovnim putem – medicinski dokazano” (informativna publikacija medicinsko-znanstvene specijalističke grupe Kruga prijatelja Brune Gröninga). Rekla je: “Sljedeći uvod je 9. travnja 2000. u 13 sati. Čitaj ako želiš.” Inače nije bilo njezina dodatnog komentara, čak ni riječi o Bruni Gröningu, samo opet: “Molim za tebe.”

Navečer sam sve pročitala i zapisala 9. travnja u kalendar. Jedva sam čekala da dođe 9. travnja. Kad je došlo vrijeme i kada sam ušla u prostoriju za predavanja, vidjela sam prekrasne slike prirode. U sredini na stolu je slika Brune Gröninga. Voditeljica me pitala, jesam li prijavljena i znam li o čemu se ovdje radi. Svi moji odgovori bili su: “Ne.” “Dobro, sjednite u prvi red.” Zatim je došlo još mnogo žena i muškaraca, zatim tišina i tiha glazba. Voditelj Zajednice je rekao: „Molim vas, otvorite svoje ruke, mentalno ‘predajte’ sve bolesti, brige, tuge (…), pomislite na nešto lijepo, zatim poželite da opet budemo zdravi.” Smijemo zamoliti i za druge ljude. A onda svi prisutni trebaju promatrati svoje tijelo. Činila sam to svim srcem i usrdno molila za ozdravljenje. Tada još samo znam, da je voditeljica povremeno izgovarala riječi koje su mi se činile nemogućima. Ali ona je rekla: “Za BOGA nema “nemogućeg”, nema “neizlječivog” i “vjeruj i uzdaj se, pomaže, liječi božanska sila.”

Moje tijelo, moje srce, moja duša bili su puni boli. Glava mi je prijetila da će puknuti, kao da se kroz nju pokušava probiti željezna šipka. Sva je bol bila silna, osjećala sam ju kao tamu i bilo mi je loše. Tada sam čula da se treba odvojiti od svega što je loše i da treba i opraštati. Tek tada mi je bilo jako loše. Mislila sam da ovo ne mogu preživjeti! Oprostiti?!, JA?!, Kako?! Ljudi su učinili toliko loših stvari mojoj obitelji, da više ni ja nisam vjerovala u Boga! I sad bih trebala vjerovati?! Oprostiti?! Zatim su se pojavili bolovi po cijelom tijelu, uhvatio me napadaj plača, jedva sam disala. Osjećala sam se jadno i bolesno. Kad smo došli do “Einstellen” voditeljica je u jednom trenutku rekla: “Sada ćemo militi i za ljude, koji nisu uvijek bili dobri prema nama.” Obuzela me duboka želja i molila sam, da svi ti ljudi nikada ne učine nekome nešto loše! Pogledala sam sliku Brune Gröninga i iz dubine srca rekla mu puno hvala i zamolila sam Boga Oca da mi oprosti. Bila sam jako omamljena i mislila sam da sam sad prošla kroz uvod. Ostala sam na Satu Zajednice, gdje je vrijeme sada prošlo mnogo mirnije i manje bolno.

Nadolazeći dani bili su mnogo mirniji. Bio sam vrlo umorna. Srećom, imala sam nekoliko slobodnih dana; Samo sam se još htjela odmarati.

Moj liječnik za akupunkturu cijeli je mjesec travanj radio negdje drugdje, tako da tijekom tog vremena nisam bila na liječenju. Tako se dogodilo, da sam treći dan ujutro počela kihati. Bilo je jako toplo jutro, kihala sam i kihala, ali sam ostala mirna. Bez napadaja panike, bez otežanog disanja, bez napadaja gušećeg kašlja! Sjedila sam tu i kihala, kao da sam kihala iz zabave, i bilo mi je jako dobro. Odjednom mi je u glavi došla riječ “Regelungen”. Dragi Bože, zdrava sam. Iscijeljena sam! Bog mi je oprostio! Hvala! Bila sam u srcu ispunjena zahvalnošću, koju ne mogu izraziti riječima. (…) Najveća stvar od svega je, što sam ponovno pronašla vjeru u našeg Gospoda Boga.

8. svibnja otišla sam kod liječnika akupunkture, da čujem što će reći i da dobijem potvrdu da sam zdrava. Bio je vrlo iznenađen, što kod mene više nije pronašao nikakve znakove mučne alergije. “Jeste li dobro? – Vi ste ozareni. Što ste napravili, kako je to moguće?!“ Moj odgovor je bio: „Vjerovala sam da ću ozdraviti.“ Zatim je spojio uređaj i tražio alergijske točke, koje su prethodno tako glasno „vrištale“. Pluća, bronhije, oči, unutarnji organi – ali uređaj je ostao tih. Bio je potpuno zatečen ovime, isključio uređaj, pa ga ponovno uključio, isprobao ga na sebi – ali uređaj je bio u redu. Opet je krenuo iz početka: pluća = ništa, bronhije = ništa; Gotovo očajan odlazi na kortizonsku točku i kaže: “Dvadeset godina kortizona!” Ali aparat je šutio! Nakon 20 minuta traženja odustao je i pogledao me: “Nevjerojatno!” šapnuo je. “Potpuno ste zdravi!”

To je bilo točno mjesec dana nakon mog uvoda u Učenje Brune Gröninga. Bog mi je dao novi život. Ja sam i danas zdrava; te od 16. lipnja 2005. redovito posjećuju nezavisnu Zajednicu Brune Gröninga u Hanau. Danas, 16. studenoga 2007., zapisujem to sa zahvalnošću u srcu, za koju jedva da imam riječi. Zahvaljujem našem Gospodu Bogu na Njegovoj neizmjernoj ljubavi i što sam na vlastitom tijelu i duši mogla iskusiti da Bog oprašta, da za Boga nema “neiscjeljivog” i “nemogućeg”. Bruno Gröning je došao na ovu Zemlju radi cijelog čovječanstva, da bismo ponovno pronašli Boga i vjeru kroz njegov Učenje, koje je Kristovo Učenje. Hvala!

U jesen 1989., u dobi od 19 godina, doživio sam prvi astmatični napadaj. Bilo mi je jako teško disati i čuo sam zviždanje pri svakom udahu. Bilo je jako strašno, jer je uvijek postojao strah da neću dobiti dovoljno zraka i da ću se ugušiti. To se ponavljalo svaka 3-4 tjedna. Zatim sam otišao liječniku, koji mi je napravio alergološku i plućnu probu. Dijagnoza je bila alergijska astma, uzrokovana alergijom na mačju dlaku, grinje iz kućne prašine, pelud breze i pelud raznih trava. Pitao sam svog strica, koji je desetljećima bio astmatičar. Upozorio me da moram biti oprezan i da može biti još gore. Liječnik mi je prepisao aerosol “Alergospazmin”, koji mi je, udahnut tijekom napadaja, odmah pročistio pluća i omogućio mi slobodno disanje. Učestalost napadaja se povećala, a time i uporaba lijeka. Kihao sam vrlo često i nos me bolio, jer sam morao često ispuhivati nos. Također su me počele svrbjeti oči i bio sam jako umoran i slabo fizički izdržljiv. Tijekom godina simptomi su se povećavali. Sjećam se nekoliko burnih reakcija na mačju dlaku, zbog kojih sam osjećao akutni nedostatak zraka. U jednom je slučaju jedno oko jako nateklo. Nakon nekoliko sati bez mačje dlake, polako sam se opet počeo osjećati bolje. Na odmoru u Italiji, nakon noćnog napadaja astme, spavao sam vani na vrtnoj ležaljci, jer je u kući navodno jednom bila mačka i ja sam reagirao na nju. Akutni napad dogodio se i tijekom noćenja kod rodbine, jer je na svježoj posteljini i po cijelom stanu bilo puno mačje dlake. Stara prašina, npr. u podrumu ili iza ormara, uvijek je brzo dovela do gore opisanih reakcija. Maramice i aerosol bili su moji stalni pratioci.

Godine 1998. mogao sam kroz trogodišnju strogu dijetu bez životinjskih bjelančevina, prema receptu dr. Bruker, postići značajno poboljšanje, ali sam bio daleko od iscjeljenja. Osim toga, od 2008. do 2015. odlazio sam k klasičnom homeopati, koji me liječio svakog proljeća i kojemu dugujem daljnje poboljšanje. Ali nitko me nije mogao iscijeliti. Mislio sam da ću zbog ovoga morati patiti cijeli život.

U ožujku 2015. uveden sam u Učenje Brune Gröninga. Prvi put, kad sam se Einstellen, osjetio sam osjećaj mira i pomislio: “Tako je jednostavno, predajem jednostavno sve i povezujem se s božanskim izvorom i tada ću ozdraviti”. Bio sam presretan pri toj pomisli. Nisam osjetio iscjeljujuću struju, ali sam osjetio mir i tišinu. Od tada se Einstellen dva puta dnevno. Fizički nisam osjetio iscjeljujuću struju, ali sam znao da je tu i da djeluje. “Prepustiti se” bilo je lakše reći, nego učiniti. Mentalno sam se oslobodio stresa, a zatim, kratko vrijeme kasnije, ponovno prihvatio sljedeću misao: „Morao sam kihnuti, onda je alergija još uvijek tu. Vjerojatno se zavaravam.” Nakon razgovora s voditeljem Zajednice, saznao sam da ću se morati ponovno odreći opterećenja i držati se toga! Nije mi dopušteno ponovno prihvatiti bilo kakve misli, koje imaju veze s opterećenjem. Uspio sam to jedan dan, ali sam se drugi dan zatekao, kako na nečije pitanje “Jeste li alergični?” odgovaram s “Da” i tako sam opet privukao opterećenje. Stoga sam to uvijek iznova otpuštao, čim nisam uspijevao odagnati misli o oprterećenju. Nakon nekoliko tjedana primijetio sam, da mi je sve lakše. Bilo je manje misli o opterećenju i nekoliko sam ih uspio odagnati. Kao i kod fizičkog treninga mišića, moja volja je ojačala i tako je bilo sve lakše i lakše. U nekom trenutku više si nisam dopustio razmišljati o opterećenju. Kad god bi mi takva misao pala na pamet, rekao sam sebi: “Ne, to je laž. Ja sam Božje dijete, zdrav sam.” Svaki put kad sam kihnuo pomislio sam: “Pomaže, iscjeljuje božanska moć”. Znao sam da ću ozdraviti, samo Bog zna kada, jer ovdje ne mogu ništa tražiti, a ozdravljenje je djelo Božje milosti.

Godine 2017. osjećao sam se puno bolje, što sam primijetio posebno u proljeće, jer nisam morao odmah ujutro ispuhati nos; mogao sam slobodnije disati. Kada sam došao u kontakt s mačkama, primijetio sam samo lagano peckanje, ništa više. Smanjilo se i kihanje. Čak smo se preselili na mjesto okruženo velikim stablima, uključujući breze i sad se osjećam dobro. Stanje mi se iz godine u godinu popravljalo. Danas, 2020. godine, potpuno sam oslobođen alergijskih reakcija i napadaja astme. Opet mogu maziti mačke i bez ikakve nelagode boraviti u sobama u kojima je i bila mačka.

Nedavno sam pomogao oko selidbe i bilo je mnogo prašine, koja sad kod mene nije izazvala nikakvu reakciju. Trebalo je vremena, milost ozdravljenja mi je dana i na tome sam zahvalan Bogu, našem najvećem Liječniku. Zahvaljujem Bruni, koji nas je podsjetio na Kristovo Učenje i uputio me na taj Put.

2013. sam odjednom primijetila da sve teže jedem mnoge proizvode koji sadrže pšenicu. Tjestenina, pica, kruh, kolači i tako dalje, mnoge stvari koje sam do tada rado jela, odjednom su mi uzrokovale loše osjećanje i izazvale značajne bolove u crijevima, koji su bili čas jači, čas slabiji; također i probavni problemi. Budući da se problematična skupina namirnica jasno odnosila na sastojke koji sadrže pšenicu, a nisam imala problema s čistim povrćem ili voćem, jasan zaključak je bio: intolerancija na gluten!

Nisam smatrala potrebnim uzimati bilo kakve lijekove, samo da bih hranila svoje tijelo hranom, na koju je ono očito i razumljivo vrlo osjetljivo reagiralo. Stoga sam odlučila izbjegavati takve namirnice.

Veliki izazov bio je u tome, jer tada nije bilo toliko zamjenskih proizvoda. Mislilo se samo na povrće, sir itd., bez takozvanih zasitnih priloga, osim krumpira i riže. Kad bih si dopustila mali “izuzetak”, moj želudac, a posebno crijeva bi odmah reagirali u skladu s tim. Pšenica se krije u mnogim jelima i pićima, što brzo saznate i morate izbjegavati, da biste izbjegli fizičko opterećene.

Posljedica promjene prehrane bio je značajan gubitak kilograma, što mi baš i nije bilo potrebno. Mučila su me i ograničenja i veliki izazov pronaći dobru zamjenu za kruh ili ga sama ispeći, što je potpuno drugačije s bezglutenskim brašnom, kakvo poznajemo. Stoga sam odlučila ne prihvatiti “dijagnozu” ili onu često slušanu rečenicu “Da, to ionako neće proći, sad moraš s tim živjeti ”.
Budući da sam već tada intenzivnije proučavala Učenje Brune Gröninga, bile su mi jasne sljedeće duhovne mjere:

– Ne smijem situaciju promatrati kao dio sebe.

– Moram biti uvjerena da će opet proći i to si ponavljati u glavi, čak i ako me boli.

– Vjerujem u sposobnost samoiscjeljenja svog tijela.

– Svakodnevno u meditaciji (Einstellen) upijam božansku snagu da bih “očistila” teret sa svog tijela.

– Pustila sam se voditi, kojim bi prirodnim lijekovima mogla potpomoći moje iscjeljenje. U mom slučaju to je bio susret s knjigom “Božja ljekarna” Marije Treben, preko mog dragog supruga, koji mi je tada bio životni partner.

Uz nekoliko iznimaka, dnevno sam pila oko litru čaja od stolisnika. Nakon otprilike 1,5 godine, uz božansku pomoć, uspjela sam postići promjenu do te mjere, da sam oko 3 dana u tjednu bez ikakvih problema ponovno mogla jesti hranu koja sadrži gluten, sve dok sam se u ostalim danima toga strogo odricala. Nakon još godinu dana bilo je moguće i više, nakon ukupno oko 3 godine, 2016. sam oslobođena tog opterećenja.

Danas bez problema opet mogu jesti što god poželim. Međutim, moja svijest o hrani i kupovini, posebice o mogućim proizvodima koji sadrže gluten, značajno se promijenila. Puno više pazim na hranu, da bih se hranila zdravije, iako sam to već i do tada radila, ali više nemam direktnu fizičku potrebu ostati bez ičega. Ovo je veliko olakšanje za mene i moju obitelj, pogotovo kada su u pitanju pozivi i izlasci na večere.

Toliko sam zahvalna Bogu za svoje tijelo, moj osjećaj blagostanja i moju slobodu, što mi je preko Brune Gröninga, mog supruga i meditacije dao ključnu duhovnu pomoć, da bih ponovno mogla biti potpuno zdrava.

Godine 1988., u dobi od 21 godine, počeo sam studirati u Hannoveru za zimski semestar. U hladnijoj sezoni dobio sam džemper od čiste nove vune, ali je on samo ležao u ormaru, jer sam već godinama patio od alergije na novu vunu. Ne mogu točno reći kada je to počelo, ali vjerojatno je bilo negdje između 10. i 13. godine, kada sam to prvi put primijetio. Čim je nova vuna bila izravno na jednom dijelu mog tijela, koža je tu pocrvenjela i počela je sve više svrbjeti. Tada se pojavio tipičan osip u obliku plikova.

Jednog uobičajenog jutra odvezao sam se do sveučilišta, jer se spremalo jedno od predavanja, gdje je Audimax (tada najveća predavaonica na sveučilištu) bio prepun, uključujući sve stepenice sa strane itd. Sjeo sam u gornjoj trećina, otprilike u sredini. Predavanje je već počelo, kad sam primijetio svrbež na rukama. Pogledao sam i već sam vidio nekakve plikove uzduž ruke. Nisam na to u jutro mislio i obukao sam džemper, koji sam dobio na poklon! Nije bilo ni pomisli na to, da ustanem i napustim predavanje. Prva pomisao je bila: ‘O ne, kako bih samo mogao? Znaš da to ne možeš izostaviti.” Odmah zatim druge su mi misli pale na pamet. U ljeto, 1986., prvi put sam čuo za Brunu Gröninga i sjetio sam se toga, da sam u protekle dvije godine upoznao mnogo ljudi koji su bili iscijeljeni od raznih bolesti, uključujući i razne alergije. Sljedeća misao je bila da, ako je to istina kako ljudi govore, onda alergija uopće nije “moja” alergija, da uopće ne pripada meni. U svakom slučaju, vrlo ugodna, iako neobična pomisao. Budući da nisam točno znao kako to izvesti, učinio sam ono o čemu sam čuo dvije godine ranije na svom uvodnom predavanju: mentalno sam stavio alergiju na srebrni pladanj ispred sebe i – samo u mislima! – odbacio. U tom trenutku sam osjetio nešto poput jasnog curenja kroz moje tijelo od glave, preko leđa do stopala, ali vrlo kratko, samo na trenutak. Nisam mogao točno odrediti, ali primijetio sam da je svrbež odjednom postao manji. Pogledala sam svoje ruke i crvenilo je također nestalo. Tada to nisam baš razumio, ali sam predavanje mogao završiti bez problema, u džemperu.

Nekoliko dana kasnije bio sam u gradu sa studentskim kolegom i, između ostalog, tražio novi džemper. U velikoj trgovini pogled mi se zaustavio na polici punoj vunenih džempera. Htio sam produžiti dalje hodati, jer sam toliko navikao na to, da ih nisam mogao kupiti. Tada mi je na pamet pala misao o mom iskustvu s predavanja. Dvoumio sam se, jer je džemper, koji mi se posebno svidio, koštao nešto manje od 100 (tadašnjih) DM, što za moj studentski budžet i nije bilo baš jeftino, dok sam na kraju ipak odlučio, da je ono što sam doživio stvarno i želim vjerovati da sam zapravo zdrav. Kupio sam džemper i nikad to nisam požalio. U međuvremenu su dodani mnogi drugi iz tog istog materijala. Od vremena tog iskustva s predavanja nikada više nisam imao problema s djevičanskom vunom. I dan danas sam zahvalan svom Ocu na nebu za ovo spontano iscjeljenje, koje je za mene bilo potpuno neočekivano, tim više što mi je omogućilo da jasno doživim i prepoznam princip Njegovog djelovanja.

Jednog dana tijekom planinarenja u 6. razredu prvi sam put primijetila jasne alergijske reakcije od peludne groznice. Onoliko, koliko se sjećam je, da se tada zapravo mogao vidjeti pelud, kako se kreće kao “oblaci” iznad polja kukuruza. Odjednom su me zasvrbjele oči, curio mi je nos i morala sam kihnuti. Od tada se ovi simptomi ponavljaju svake godine – oko ranog ljeta. Kad bi stvari postale posebno loše, stekla sam naviku leći i staviti mokru krpu preko nosa i očiju. Zatim sam mirno ležala i čekala dok se nije smirilo, što je obično bilo nakon otprilike sat vremena. Srećom, nikad nisam imala problema s disanjem (astma ili slično). Budući da sam se s tim mogla nositi, nikad nisam uzimala nikakve lijekove, terapiju ili nešto slično. Bilo je vrlo neugodno, kad bi se to pojavilo, ali bilo je podnošljivo.

Nekad se vremenski malo pomaknulo (umjesto svibnja pojavilo se je u lipnju ili srpnju), nekad jače, nekad slabije.

To je moralo biti oko 1990. godine, tj. nekoliko godina nakon mog uvoda u Učenje Brune Gröninga. Već sam studirala, ali sam bila u posjetu kući, kad su se ta stanja ponovila. Ako se dobro sjećam, uopće nije bilo tipično vrijeme za peludnu groznicu. Povukla sam se, kao i obično. Znala sam – barem slušajući učenje Brune Gröninga – proces pročišćenja ili stanja Regelungen (regulacije poput početnog pogoršanja u homeopatiji), ali nisam zapravo znala što znači kada ih sama iskusim. U određenom sam trenutku pomislila “ne želim to više” i zapravo, u vrlo kratkom vremenu situacija je bila gotova. Vrlo brzo sam shvatila da to nije najmudrija odluka, ali sam je donijela. Naravno, ne mogu reći bi lih tada doživjela jedno iscjeljenje. U svakom slučaju, poslije mi je bilo jasno, da sam ja tu svojom voljom zaustavila proces. Iako sam se naknadno i opetovano pokušavala iscijeliti, stanja su se iz godine u godinu ponavljala, iako kroz duži vremenski period, uvijek nešto manje. Ostala je svijest da sam možda propustila pravi vremenski trenutak, kao i želja i uvjerenje da bi to kad-tad moglo potpuno nestati.

Sada, 2016. godine, dakle otprilike 25 godina nakon gore navedenog iskustva, tek sam na jesenskom predavanju shvatila, da prvi put ove godine nemam nikakvih stanja opterećenja. Divno je što – ako se toga držimo – kad-tad sve može ispasti dobro!

Moje zdravstveno stanje na dan 04.03.2022. bilo je sljedeće: Rođena sam 1956. (66 godina), žena, visoka 175 cm i teška 67 kg. Tinitus me mučio već 30 godina s pogoršanom sposobnošću sondiranja izvora buke i osjetljive pozadinske buke. Unatoč dodatnim zvučnicima na računalu, oko 4 godine sam mogla razumjeti značenje jezika tek pomoću titlova. Zatim je početkom veljače 2022. sposobnost sluha lijeve strane preko noći pala na nulu.

Nitko kod mene nije primijetio nikakve infekcije. Limfna žlijezda na lijevoj strani vrata, donja čeljust; vidljivo povećana i mekana, oko 15 godina. Limfna žlijezda desno bila je također naglo povećana već 4 tjedna. Osim toga: otežano disanje pri konzumiranju najmanje količine kave.

Razlog zbog kojeg sam naišla na Brunu Gröninga: bol u živcu (trigeminusu) ispod čeljusti do lijevog (gluhog) uha. Nepodnošljivo, samo privremeno olakšano meditacijom. Spavanje je moguće samo sjedeći, zbog pulsirajuće boli.

Gledala sam dokumentarni film “Fenomen Bruno Gröning” i nakon što sam se mogla Einstellen na energiju iscjeljujuće struje, što je bio slučaj nakon jednog dana, primijetila sam procese iscjeljenja u predjelu glave. Kao trenutna pomoć, bol u živcu (trigeminus) je nestala preko noći! Već sam provela dvije noći sjedeći, prije nego što sam se Einstellen na Heilstrom. Potrebno je striktno pridržavanje pravila. Inače je lupanje ponovno počelo.

Bez praćenja nekakvih novosti, bez brige, fokusiranje na lijepo, na sebe i svoje tijelo. Uživati u životu! Sve otpustiti! Predati! Uživati u prirodi, uživati u životu, biti zahvalan za svoje postojanje, biti zahvalan za sve – sve je Bog. Pouzdajte se u božansku moć.

Od 10. ožujka 2022. bol u živcima je pouzdano nestala. Bolovi u trigeminusu se više nisu javljali i potpuno su nestali. Prvog dana iscjeljujućeg djelovanja, kad sam se ujutro probudila, imala sam osjećaj da mi neka sila potiljak gura unazad. Oko podneva sam dobila osjećaj infekcije u predjelu glave (krunska čakra, desna, stražnja), pucketanje u glavi, osjećaj kao da sam pod vodom, potezanje, zatim ispuštanje gnoja u obliku žutog nazalnog ispljuvka s nitima krvi.

Drugog dana osjećaj infekcije je nestao. Osjećala sam se iscrpljeno, bolno, posebno u prsima, kao da sam dva dana neprekidno plakala. Promijenio se osjećaj pritiska u glavi; Opisala bih ga kao „uravnotežen“. Tinitus je postao tiši. Uvijek se nešto mijenjalo. Percepcija buke u lijevom uhu već se povećala s 0 na ono što se osjećalo kao 10%. Sposobnost sluha u mom lijevom uhu varira između loše, pristojne i dobre. Ali moj sluh s obje strane bolji je nego što je bio dugo vremena. Više mi ne trebaju titlovi za videe. Čak mi i zvučnik ne treba. Obično je već dovoljan „šapat“ zvučnika laptopa, a da se mogu razumjeti.

Sretna sam, što ponovno mogu razgovarati s ljudima oko sebe, jer više ne moram stalno pitati što su rekli. Opet ih dobro razumijem.

Disanje mi je postalo mnogo slobodnije i energetski ravnomjernije – duboko u vrhove pluća. Nema više otežanog disanja nakon šalice kave. Kratkoća daha nakon konzumiranja kave nije se ponovila. Volumen pluća osjećala sam većim i slobodnijim. Povećan volumen pluća je ostao i opet mogu trčati, što prije nije bilo moguće.

Povukla se i natečenost limfnih žlijezda. I dalje redovito primam Heilstrom. Hvala svim duhovnim pomoćnicima, hvala Bruni Gröningu, hvala Isusu Kristu, hvala Bogu!